Arhiva

IZ KLUPE U – KIMONO!

IZ KLUPE U – KIMONO!

Odeljenje I-3 (odeljenjski starešina Tamara Bojović, puno je prijatnih iznenađenja! Dobri đaci, sportisti, drugari, većina budući veterinari, prvu godinu proveli su pola vremena u školi, pola kod kuće, ali to im nije smetalo da zavole školu koju su upisali, pritom ne zapostavljajući ni vannastavne aktivnosti.
Upravo o tome, ali i o drugim temama, razgovarali smo sa Nađom Cvijin i Ognjenom Pokornićem, više nego uspešnim karatistima, članovima Karate kluba „Spartak – Enpi“.
Oni su najbolji drugovi. Čuvaju jedno drugom leđa, pružaju podršku, motivaciju. Zajedno su u školi, u „areni“ i van nje. Osvajaju prvenstva, nižu dobre ocene... Nosioci su „tehničkog“ crnog pojasa, jurišaju na sledeći stepenik - majstorski!

- Jednostavno, nisam tip za balet! Karate mi se odmah dopao zbog mogućnosti za samoodbranu, zbog filmova koje sam gledala. Tata je bio protiv toga da se bavim ovim sportom jer sam devojčica, ali kada sam položila za žuti pojas, rekao je – nema odustajanja, guramo do kraja! – ističe Nađa.

Najveći uspeh postigla je osvajajući prva mesta na evropskim i svetskim prvenstvima u svojoj kategoriji: Moldavija, Češka, Poljska, Srbija... Njenim stopama krenuo je i mlađi brat i to je čini srećnom. A zadovoljstvo ne krije i kada priča o školi koju je odabrala.

- Hemijsko-tehnološka srednja škola i profil veterinarski tehničar bili su moj prvi izbor! Odmalena volim životinje, volim da im pomažem – one ne mogu da kažu u čemu je problem, šta ih boli, i zato me privlači poziv veterinara. Sama škola mi se dopada. Kada sam na turniru, izostanci su mi opravdani, profesori su tolerantni, sve se možemo dogovoriti, sve lepo ide. Žao mi je samo što posle godinu dana gotovo da nisam upoznala drugu grupu jer smo stalno odvojeni zbog ove situacije, ali nadam se da će se sledeće školske godine to promeniti – dodaje Nađa.

Isto kao i njegova drugarica, saborac (gotovo i sestra), i Ognjen je dugo u ovom sportu – trenira već deset godina. Iako ne želi da se hvali, saznajemo da je u Moldaviji, na svetskom prvenstvu bio treći, u Baru na evropskom – prvi, u Poljskoj – četvrti. Otkriva da je karate njegova ljubav na prvi pogled, i dodaje:

- Volim taj adrenalin, osećaj koji me obuzme, posebno onaj kada pobedim! I Nađi i meni trener je Milan Poledica koji nam deli korisne savete. Čak i kada uspemo da ga iznerviramo, mi smo drugari, uvek u prijateljskim odnosima. Sa polaskom u srednju školu, stvari se nisu puno promenile, i dalje svakodnevno treniram, ali ne zapostavljam ni školske obaveze. I Nađa i ja smo dobri đaci. Iako je tata veterinar, nije vršio pritisak na mene u smislu da moram da upišem baš ovaj smer. To je bila moja odluka i nisam se pokajao. Škola je lepa, utisci pozitivni.

Naši sagovornici ne kriju koliko im znači podrška porodice u svemu što rade. I Ognjen će, poput Nađe, istaći da je mlađeg brata takođe zainteresovao ovaj sport i da je danas više nego uspešan. A veliki uspeh, po svemu sudeći, čeka ove mlade ljude. Ako istraju. A čini nam se – predaja nije opcija...

Samo napred!